Dubrovnik turist info
Prvi hrvatski gradski i županijski
turistički informativni portal
Sve o dubrovačkom i dubrovačko-neretvanskom turizmu na jednom mjestu

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player


Brod iseljeničke radosti i tuge
PRVA PARTIZANKA

Možda će naslov feljtona unijeti malo zabune jer većina poznavatelja putničkih brodova pod ovim imenom poznaju dobru staru PARTIZANKU koja je godinama poslije Drugog svjetskog rata redovito plovila iz Dubrovnika kao njena najbolja prometna veza prema sjeveru zemlje. U to se doba, prije izgradnje Jadranske magistrale osim prašnjavom francuskom Marmontovom cestom moglo prema Europi putovati još jedino uskotračnom željeznicom „Ćirom“ preko Gabele i Sarajeva te klipnim zrakoplovima koji su slijetali na jednu konavosku ledinu krštenu imenom dubrovačke zračne luke u Grudi.
Međutim, malo se Dubrovčana sjeća prve, puno veće PARTIZANKE, kupljene nakon Drugog svjetskog rata za prijevoz hrvatskih emigranata iz Sjeverne i Južne Amerike te Australije i Novog Zelanda u porušenu zemlju koja im je kako je to tada izgledalo po svemu obećavala nadasve svijetlu budućnost. Zajedno sa trgovačko-putničkim brodom RADNIK vratila je nakon rata brojne iseljenike u domovinu svojih predaka.
Prva PARTIZANKA je sagrađena kao SHAWNEE 1927.godine u Newport News u Virginiji. Bila je duga 120 metara, imala je 6209 GT a pored putnika mogla je prevesti i 600 tona tereta. Četiri parne turbine jačine 8500 KS ložene naftom su brodu omogućavale brzinu od 20 čvorova. Dnevni je utrošak nafte bio 106 tona, a u tankovima je nosio ukupno 1356 tona nafte. Mogao je prihvatiti oko 700 putnika i to 70 u luksuznom, 380 u prvom, 50 u turističkom te 170 u trećem razredu. O njima se brinulo oko 200 članova posade.
Po završetku Drugog svjetskog rata brod je prodat Portugalcima sa Azora, tvrtki Iberian Star Lines koja mu daje ime CITY OF LISBON. Nakon sudara sa jednim teretnim brodom u Gibraltaru 1947.godine, odlučeno je da se u Lisabonu popravi i odmah proda. Brzo je zapao u oko kap.Teodoru Tijanu zaduženom od jugoslavenske Vlade da nabavi dovoljno veliki brod za prijevoz iseljenika povratnika u domovinu. Kap.Tijan ga je uz dosta neočekivanih obrata i problema uspio za 2,2 milijuna USD kupiti i Vladinom odlukom proslijediti riječkoj Jugoliniji.



Prvo putovanje PARTIZANKA je pod zapovjedništvom kap.Andra Račića obavila prema Australiji, a potom većinom prema Buenos Airesu. Dubrovnik je bio prva luka na povratku 18.veljače 1948. godine sa prve plovidbe iz Australije. Brodom okićenim revolucionarnim parolama i slikama maršala Tita je doputovalo preko 700 iseljenika a tadašnji tisak je prenio da su „ građani Dubrovnika i bliže okolice prekrili čitavu grušku obalu. Ogromna masa naroda pozdravljala je braću i sestre što su došli iz tuđine da pomognu izgradnju svoje domovine.“
Danas pomalo egzotičnim izgledaju aktivnosti putnika i posade na dugoj prekooceanskoj plovidbi ali ih je ipak zanimljivo prenijeti iz kuta tadašnjih medija: „ Za vrijeme putovanja postavljeno je nekoliko normi, poboljšan je radni efekat tako da je predloženo 7 za udarnike, 29 za pohvaljene a 14 za nagrade. Održana su radna savjetovanja, 9 kružoka i 5 stručnih tečajeva. Formiran je pjevački zbor od 25 članova a dramski zbor je dao 2 priredbe. Postoji folklorna grupa drugarica. Šahovska sekcija je priredila turnir sa 30 igrača gdje je posada pobijedila putnike. U dobrovoljnom radu iseljenici su dali 9635 radnih sati, organizirali 9 čitalačkih grupa, 3 pjevačka zbora, tamburaški zbor, dramsku skupinu, analfabetski tečaj, pionirsku grupu, fiskulurni aktiv i 25 predavanja.“ Očito su povratnici, onako prepuni entuzijazma i vjere u svijetlu budućnost, bili djelotvorniji od posade. Drugo je pitanje što su očekivali a što ih je potom dočekalo na kopnu.
U kasnijim plovidbama, u pomanjkanju domaćih, prevoze se i povratnici iz drugih zemalja, tako da je na četvrtoj plovidbi u grupi od 464 putnika bilo 67 Francuza, 115 Rusa te nekoliko Čeha, Slovaka, Bugara, Madžara i Albanaca. Kako je naivnih iseljenika svakim putovanjem bilo sve manje, RADNIK I PARTIZANKA plove sve rijeđe i sa sve manje putnika. Vrlo je brzo PARTIZANKA postala prevelik teret za krhka leđa siromašne zemlje te se broda nekako trebalo riješiti. Nikada nije razjašnjen požar od 12.kolovoza 1949.godine na remontu broda u splitskom škveru i do danas je u zraku ostalo visiti pitanje tužnog kraja najvećeg, nakon KRALJICE MARIJE i PRINCEZE OLGE, putničkog broda istočne obale Jadrana. I kako je god kupnja broda u svim državnim medijima pompozno najavljena isto tako je u tišini i bez riječi i ispraćena u staro željezo. Nakon što je PARTIZANKA u brodogradilištu „Vicko Krstulović“ tajanstveno izgorjela, trup broda je još neko vrijeme korišten kao teglenica. Tadašnje novine nisu niti jednom riječi objavile u studenom 1954. godine odlazak teglenice registrirane kao MA-101 u rezalište Sv.Kajo prekoputa splitskog škvera niti su obznanile da se zapravo radi o tužnom ostatku nekada doista impresivnog putničkog broda.



Velo tajne obavijeno oko požara na dobro očuvanom i tek 22 godine starom brodu nije se podiglo sve do današnjih dana. Kako je svjedoka svakim danom sve manje, a oni ni do danas nisu obznanili pravu istinu, špekulacije o koncu PARTIZANKE ostale su u domeni nagađanja oko vjerovatno najveće namjerno, zbog velike osiguranine, izazvane nesreće u povijesti hrvatskog pomorstva.
I na koncu, zanimljivu priču nam je 1984.godine ispričao ing.Branko Bon, glavni projektant hotela ORLANDO u Srebrenom, ali i hotela JADRAN u Tučepima. Hotel JADRAN su gradili njemački ratni zarobljenici za potrebe Rankovićeve UDBE u vrijeme kada u zemlji nije bilo ni osnovnih živežnih namirnica a kamo li materijala za izgradnju luksuznih hotela. Tako je i izgradnja ovoga hotela kasnila jer nije bilo cijevi za vodovodne instalacije. Nakon požara na PARTIZANKI, sa broda su demontirane sve vodovodne i kanalizacione cijevi te ugrađene u hotel JADRAN. Tako je hotel mogao biti konačno dovršen, a njemački su zarobljenici zbog dobro obavljenog posla ranije pušteni da se vrate svojim kućama. Kako ni do danas odavno zapušteni i zatvoreni hotel JADRAN u Tučepima nije rekonstruiran, u njemu se još uvijek nalaze ugrađeni djelovi odavno otpisane PARTIZANKE.

Copyright: Neven Jerković